Započeli smo sa pripremama za pustolovnu utrku Wenger Patagonian Expedition Race 2011 pa nam je Cres trek super došao kao zajednički trening. Brojka od 60km ne izgleda zastrašujuće čak ni sa 1700m uspona, ali creski teren po kojem smo trekali pamtit će se još jako dugo, a težina u nogama, od stopala do kukova, osjećat će se još koji dan. A danas je tek prvi nakon utrke. Uf..ustvari, najteže tek dolazi.
Organizatora, udrugu Cres Insual Activa te glavnog i odgovornog Marina Rušpića spominjat ćemo još koji dan, a onda već razmišljati o nečemu sličnom.
Gužva na prijavama, super atmosfera pred start, svi željni da čim prije startamo svoje štoperice i krenemo. Marin svakome odbrojava 10 sec, startamo jedan po jedan, trčimo po gradu i nakon 4 kontrole odvajamo se od grada u smjeru KT1 Bartolomej.
Ubrzo počinje šikaniranje, kombiniranje prolaska kroz manje ili više bodljikavo grmlje, izlazak na plato gdje napokon nema bockanja, ali nema ni puta. Zašto na karti to izgleda tako jednostavno, a sada ovdje kao da su nestali svi putevi?
A dobro, mislim si, još malo pa smo na moru, pa ćemo uživat na kostiringu od KT3 do KT4. I tako je i bilo. Jedina dionica bez bockanja.
Loznati, KT5 nalazimo bez problema. Punimo vodu i markiranim putem nastavljamo prema KT6 i vhu Čule. Baš šteta da put ne ide do samog vrha, jer napuštanje puta znači i ponovno šikaniranje i gomilu kamenja i koji suhozid za preskočit. A taman smo se malo opustili na putiću.
Orlec, KT 7, zadnje mjesto sa vodom, pa punimo sve bidone.
Najduža dionica do KT8, vrha Oštroj. Na početku, svega 50m, ugodna travica, a onda borba za stopala, zglobove, listove, kvadricepse, guzicu. Tješim se da nije moguće da će cijelom stazom biti kamenja. Valjda smo svi isto osjećali. Samo smo trčali, tu i tamo neko zaurla kad opali s nogom. I tako da smo uspjeli prerano se maknuti sa staze i naći se među vrtačama tu i tamo proći kroz neko grmlje. Na svu sreću hvatamo dalekovod i s njim prolazimo dobar dio puta. Otkrili smo gdje smo falili kad smo ugledali crkvicu Sv.Jurja. Na KT-u nešto ljudi koji obećavaju da dalje nema kamenja, samo šljunak. To me baš razveselilo.
Spuštamo se na cestu, sjedimo, jedemo, vadimo trnje iz tenisica,..
Hvatamo vodovodnu trasu i s njom nastavljamo do KT9, sela Stanić.
Prema KT10 i dalje pratimo vodovodnu trasu. Ne osjećam još šljunak pod nogama, al nekako trčimo što više i tako prođemo asfaltnu cestu i nastavimo vodovodnom trasom.
I trčimo i trčimo i eto greške. Skužimo da smo trebali nastaviti po asfaltu, a ne preći preko njega. Povratka nema i sad opet već izvježbano šikaniranje. Na svu sreću teren je malo pitomiji, pa ne bode baš svaki grm.
Sa zalaskom sunca približavamo se KT 10, vrhu Zlo(če)stan. Požurujemo jedan drugog da uhvatimo još koju minutu dana. Na silazu nas hvata mrak, al nema veze. KT11, raskršće puteva, nam je blizu. Cvikamo jedanajsticu i napokon smo na šljunčanom makadu i laganini do cilja.
Na cilju gasimo štoperice.
SUUNTO t6d: 61.39km; 1660m uspona
Organizatora, udrugu Cres Insual Activa te glavnog i odgovornog Marina Rušpića spominjat ćemo još koji dan, a onda već razmišljati o nečemu sličnom.
Gužva na prijavama, super atmosfera pred start, svi željni da čim prije startamo svoje štoperice i krenemo. Marin svakome odbrojava 10 sec, startamo jedan po jedan, trčimo po gradu i nakon 4 kontrole odvajamo se od grada u smjeru KT1 Bartolomej.
Ubrzo počinje šikaniranje, kombiniranje prolaska kroz manje ili više bodljikavo grmlje, izlazak na plato gdje napokon nema bockanja, ali nema ni puta. Zašto na karti to izgleda tako jednostavno, a sada ovdje kao da su nestali svi putevi?
A dobro, mislim si, još malo pa smo na moru, pa ćemo uživat na kostiringu od KT3 do KT4. I tako je i bilo. Jedina dionica bez bockanja.
Loznati, KT5 nalazimo bez problema. Punimo vodu i markiranim putem nastavljamo prema KT6 i vhu Čule. Baš šteta da put ne ide do samog vrha, jer napuštanje puta znači i ponovno šikaniranje i gomilu kamenja i koji suhozid za preskočit. A taman smo se malo opustili na putiću.
Orlec, KT 7, zadnje mjesto sa vodom, pa punimo sve bidone.
Najduža dionica do KT8, vrha Oštroj. Na početku, svega 50m, ugodna travica, a onda borba za stopala, zglobove, listove, kvadricepse, guzicu. Tješim se da nije moguće da će cijelom stazom biti kamenja. Valjda smo svi isto osjećali. Samo smo trčali, tu i tamo neko zaurla kad opali s nogom. I tako da smo uspjeli prerano se maknuti sa staze i naći se među vrtačama tu i tamo proći kroz neko grmlje. Na svu sreću hvatamo dalekovod i s njim prolazimo dobar dio puta. Otkrili smo gdje smo falili kad smo ugledali crkvicu Sv.Jurja. Na KT-u nešto ljudi koji obećavaju da dalje nema kamenja, samo šljunak. To me baš razveselilo.
Spuštamo se na cestu, sjedimo, jedemo, vadimo trnje iz tenisica,..
Hvatamo vodovodnu trasu i s njom nastavljamo do KT9, sela Stanić.
Prema KT10 i dalje pratimo vodovodnu trasu. Ne osjećam još šljunak pod nogama, al nekako trčimo što više i tako prođemo asfaltnu cestu i nastavimo vodovodnom trasom.
I trčimo i trčimo i eto greške. Skužimo da smo trebali nastaviti po asfaltu, a ne preći preko njega. Povratka nema i sad opet već izvježbano šikaniranje. Na svu sreću teren je malo pitomiji, pa ne bode baš svaki grm.
Sa zalaskom sunca približavamo se KT 10, vrhu Zlo(če)stan. Požurujemo jedan drugog da uhvatimo još koju minutu dana. Na silazu nas hvata mrak, al nema veze. KT11, raskršće puteva, nam je blizu. Cvikamo jedanajsticu i napokon smo na šljunčanom makadu i laganini do cilja.
Na cilju gasimo štoperice.
SUUNTO t6d: 61.39km; 1660m uspona
Posts
Sretno s pripremom za utrku!
ReplyDelete